Bambina

Bambina

Ljubiti i ploviti se mora

U splitskom škveru sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća gradi se tanker Bambina za grčkog brodovlasnika. Kao voditelj projekta dolazi mlad i neiskusan inžinjer brodogradnje kojemu nije lako suprotstaviti se uhodanim mehanizmima korupcije koje ondje zatiče. Kada se u sve upletu još i ljubavna priča s maturanticom na praksi, sindikalni problemi i obiteljske razmirice, rezultat je autentični mediteranski kaos koji se rješava uz puno galame, grubih riječi, melodramatskih obrata i naravno, pjesme.

Junaci ove priče dolaze iz prepoznatljive galerije splitskih likova, od Ravnih njiva preko škvera do Meja, a suprotstavljeni su društvenim razlikama i predrasudama koje se prepoznaju u svakom vremenu.

Uz nezaboravne hitove Nene Belana i legendarnih Đavola, ova kazališna priča pripovijeda se kao nostalgični džuboks mjuzikl premda će i ono vrijeme, kojega se mnogi sjećaju kao nekih boljih dana, podsjetiti i na danas aktualne probleme. Ali brod treba napraviti i Bambina će isploviti unatoč svemu, a to je, ako nikako drugačije, uvijek moguće u kazalištu.

 

Bambina ili kako je djevojka iz pjesme postala tanker srednje tonaže

Belanove pjesme i Đavoli prate me još od srednjoškolskih dana, a bolje da ne računam koliko je to zapravo vremena. Rijetko koji izvođači nekome ostanu uvijek svježi i prežive tolike godine, posebno na glazbeno preplavljenom svijetu gdje se sve tako brzo mijenja. Možda baš zato, jer Đavoli stilski i nisu pripadali svom vremenu, nisu bili aktualni trend, oni su još 80-tih bili naslonjeni na glazbene 60-te, a to se već može smatrati nekom vrstom klasike. Melodija koju zapamtiš, ritam koji te pokreće, glas koji nikad ne iznevjeri tekst o kojem pjeva. Meni je to dovoljno da nekim izvođačima ostanem vjerna i nikad ne promijenim stanicu kad ih čujem na radiju. To bi bilo to kad me pitaju za Nenu Belana.

Jednako kao i mene, ta glazba obilježila je više naraštaja, ona ima taj sentiment za nekim vremenima u kojima možda nikad i nismo živjeli, upisanu nostalgiju i čežnju za osnovnim emocijama koje prate najveću među njima - ljubav. Kako je onda taj jednostavan koncept "Volim je, voli me i ja sam sretan", "Ne voli me, nema je, nesretan sam" završio u priči o malverzacijama u škveru? Odgovor je, kao početak svake dobre priče, više anegdotalan nego teorijski.

Redatelj Krešimir Dolenčić, kojega ću u daljnjem tekstu zvati Krešo, već godinama u sebi nosi neku neodređenu ideju o konceptualnom nastavku Tijardovićevog Spli'skog akvarela kojega je u više navrata režirao. O tome povremeno razgovaramo zadnjih 20 godina, ali nikad konkretno, nabacujemo se popodnevnim idejama koje stalno mijenjaju smjer. Jedno što se uvijek provlači jest da oboje, svatko iz svojih i nekih zajedničkih razloga, volimo Split. I onda odjednom - može, idemo, kad!? Svih tih 20 godina u trenu se fokusira u činjenicu da zapravo i ne znamo kako bi ta stvar trebala izgledati. Prvo što pada na pamet je cijeli splitski đir, odnosno čitava knjiga Zlatka Galla Splitska dica - od zidića do vječnosti.  Slušamo, čitamo, opet razgovaramo, Krešo i ja. Malo je to puno svega, nekako pre-eklektično, teško se podvlači pod isti nazivnik. Koliko god bio popularan, mjuzikl uopće nije jednostavna forma, traži jasan autorski koncept i pečat, barem su takvi oni koje pamtimo. I tu negdje, na tom putu između otvorenih vrata i mutne ideje, zapnemo Krešo i ja. Sve do jedne premijere u Zagrebačkom kazalištu lutaka na kojoj se, sasvim neočekivano, stvori Neno Belan.

Da se razumijemo, Neno je u startu bio na toj playlisti, ali te večeri padne ideja da ondje ostanu samo on i Đavoli. U isto vrijeme polagala sam ispit za voditelja brodice i marljivo učila pomorska pravila. Sva u brodovima i Đavolima, slušam Bambinu i umjesto saksofona čujem kako trubi tanker daleko na pučini. I tad se sve spontano otvorilo. Zapravo mi je bila smiješna ideja o tankeru koji se zove Bambina, već sam iza toga vidjela grčkog brodovlasnika, njegovu krupnu gospođu i ljubavnu izjavu srednje tonaže. Razmišljajući o vremenu u kojemu bi se ta priča događala, 80-te su se nametnule kao najtočniji izbor i neiscrpan izvor zavrzlama. Uključuje se i Zlatko Gall kao aktivni kroničar nešto suvremenije splitske prošlosti, nesebično sipajući anegdote i informacije, precizira i začinja atmosferu Splita onog vremena.

Bit će i publike koja se ne sjeća, ali mnogi od nas još pamte gotovo apsurdan način organizacije rada u poduzećima, netransparentnost, inflaciju, nedostatak deviza i analogan način poslovanja koji je sve to podupirao. Kada svemu još pribrojimo odbrojavanje do raspada Federacije, svi uvjeti za staru školu malverzacije su tu. Naravno, sve nabrojano dio je kolektivnog sjećanja i trebalo je biti konkretizirano u priču o tankeru, Hrvatskoj, Splitu i škveru 80-tih godina prošlog stoljeća. Puno je toga još trebalo naučiti i razumjeti.

Neobičnim spletom okolnosti sprijateljila sam se s doktorom brodogradnje, Brankom Belamarićem, koji mi je, osim ubrzanog tečaja za izgradnju tankera, dao ideju da pročitam Crvene managere Stjepana Đurekovića. Iz crne kronike znala sam nešto o tom naslovu, ali knjiga me iznenadila. To je gotovo pa priručnik za gospodarski kriminal onog vremena, sve što je trebalo znati o poslovanju u velikim poduzećima ondje je zapisano u jednom poluimaginarnom narativu. Atavizmi tog folklora nas i danas prate, ali u priči o Bambini on je dokumentarna pozadinska slika, scenografija i rekvizita karaktera, a sami likovi prepoznaju se u svakom vremenu. Prvenstveno me u svemu vodila glazba koja je prepuna emocija, pa je tako i ova “brodska“ Bambina zapravo mediteranska ljubavna priča. Rekontekstualizacijom pjesama i dramaturškom prilagodbom, odnosno spajanjem dva osnovna elementa svakog mjuzikla - glazbe i priče - došlo je do organskog spoja neovisnog o godinama, pozadini i okolnostima koji te elemente dijele. Puno je više silnica koje ih sastavljaju, a prva među njima temeljna je ljudska potreba da sve bude dobro. S druge strane registra je melankolija. Te dvije krajnosti iste skale mediteranski povišenih tonova čine mogućim ovaj spoj naizgled udaljenih koncepcija. 

Možda će djelovati naivno, sentimentalno i starinski kad se ljubavna priča iz partnerskih odnosa prelije na čitav grad i pomiri sve one ideološke, klasne ili dobne razlike pa postane frekvencija trenutka u kojemu se sve završava sretno. Ali zato smo u kazalištu. Ili, kako bi Lennon rekao: “Na kraju će sve biti dobro. Ako nije dobro, nije kraj.“

Ana Tonković Dolenčić

Redatelj

Krešimir Dolenčić

Orkestracija

Olja Dešić

Dirigent

Jure Bučević

Suradnica redatelja i koreografkinja

Jelena Bosančić

Dramaturg i dijalektalna prilagodba

Jasen Boko

Scenografkinja

Dinka Jeričević

Kostimografkinja

Tea Bašić Erceg

Oblikovatelj svjetla

Srđan Barbarić

Oblikovatelj zvuka     

Željko Mravak

Inspicijent

Frane Smoljo

Asistentica kostimogratfkinje

Marija Tomasović

Tonči Šetko, mladi inžinjer brodogradnje

Pere Eranović

Perina Šetko, njegova majka

Ksenija Prohaska

Grgur Šetko zvan Bezo, njegov brat

Stipe Radoja

Marijana Bonačić, maturantica jezične gimnazije

Dora Bogdanović (14, 18, 19, 29. veljače), Tea Požgaj (16, 17, 27. veljače)

Marina De Rossi Bonačić, njezina majka

Andrijana Vicković

Frane Bonačić, njezin otac

Vicko Bilandžić

Darinka De Rossi, baba, Marinina majka

Silvana Stanić

Vedran Balunko, direktor brodogradilišta

Giuliano Đanić

Melani Franić, direktorica nabave i predsjednica radničkog savjeta

Zorana Kačić Čatipović

Stanka Piplović, tajnica brodogradilišta

Tajana Jovanović

Pavle Obilić zvan Pajo, partijski sekretar najviše razine

Nenad Srdelić

Roko Lisica, predsjednik sindikata

Filip Radoš

Erik Svensson, Šveđanin, špijun velike osiguravajuće kompanije

Stefan Kokoškov

Mirko Perić zvani Pajdo

Tonči Banov

Škverani - makinisti, limari, pituri, cjevari, razne zanatlije

Luka Čerjan, Edo Marić, Davor Bašić, Teo Turk, Joško Tranfić, Vlatko Belas, Vladimir Marić Mindoljević, Tomislav Pejković

Susjede - ekipa s Ravnih njiva

Branka Pleština Stanić, Bjanka Ivas, Lea Ančić, Tea Prvinić, Dijana Kurobasa, Dajana Stolić Bohnert, Ivana Tonković, Maja Tomas Spaija

Theme picker