Nova kazališna zgrada Obćinskog kazališta otvorena je 6. svibnja 1893. na Dobrome. To je bio samo nastavak bogate splitske kazališne povijesti, čiji počeci sežu još u antiku. U novom kazalištu nastupaju, pored do tad neprikosnovenih talijanskih trupa i umjetnika, sve češće domaći i slavenski umjetnici.

Prvi pokušaj pokretanja stalnog i profesionalnog dramskog ansambla zbiva se 1898. osnivanjem ansambla Hrvat skoga dramatičnog društva u Spljetu od bivših članova zagrebačkog i varaždinskog kazališta te svršenih učenika Miletićeve glumačke škole. Društvo djeluje tek dvije godine. Nakon toga bogat kazališni život održavaju kazališni amateri i entuzijasti te tzv. Hrvatsko kazališno društvo za Dalmaciju.

Zgrada svoju prvu obnovu doživljava 1920. kad se i osniva prvi profesionalni dramski ansambl pod službenim nazivom Narodno pozorište za Dalmaciju.

Godine 1928. dotadašnje profesionalno je kazalište ukinuto, a odlukom tadašnjeg Ministarstva prosvete splitsko je kazalište spojeno sa sarajevskim u tzv. Narodno pozorište za zapadne oblasti.

Početkom 1928, kad se već naslućivao prestanak rada Narodnog pozorišta za Dalmaciju, skupina splitskih. kazališnih entuzijasta pokreće kazalište Gradska opera i opereta, koje ubrzo mijenja ime u Splitsko kazališno društvo. Sve do 1936. to društvo, u kojem je spiritus movens Ivo Tijardović, uprizoruje uz dramske i niz operetnih i opernih djela. U tim uprizorenjima kao gosti sudjeluju i mnogi poznati kazališni umjetnici iz drugih gradova. Godine 1937. od Splitskoga kazališnog društva izdvajaju se Splitski kazališni dobrovoljci (1937-1940).

1940. godine ponovno se obnavlja kazališna zgrada i osniva Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, koje u svom sastavu ima Operu, Dramu i Balet. Prvi intendant je Ivo Tijardović, na čelu Drame je Marko Fotez, Operu vodi Oskar Jozefović, a Balet Ana Roje.

1941. uspješno započeti rad Kazališta prekida talijanska okupacija.

Po oslobođenju i nastanku mirnodopskih uvjeta 1. srpnja 1945. osniva se Narodno kazalište u Splitu, čija je jezgra bilo Kazalište narodnog oslobođenja Dalmacije, osnovano na Visu 1944. Prva je sezona otvorena 27. rujna 1945. izvedbom tragedije Mirka Bogovića Matija Gubec, kralj seljački. Profesionalno kazalište u Splitu od toga dana kontinuirano djeluje do danas.

U veljači 1970. kazališna je zgrada gotovo potpuno uništena u požaru. Nakon kraće stanke, predstave se ponovo počinju održavati prvo u Depadansi Doma JNA, a potom u kinu Split u sklopu Doma Brodogradilišta Split. Gotovo čitavo desetljeće trebalo je da se kazališna zgrada na Dobrome obnovi.

U ožujku 1978, prema projektu arhitekta Boška Rašice, započinju radovi na temeljitoj obnovi zgrade, koja se tom prilikom i proširuje. Nova je zgrada svečano otvorena 19. svibnja 1980.

 

 

OTVORENJE OPĆINSKOG KAZALIŠTA U SPLITU 1893.

Prije 120 godina uoči blagdana Sv. Dujma u Splitu je 1893. svečano otvoreno novosagrađeno Općinsko kazalište. Bila je to zapravo četvrta zgrada namijenjena isključivo kazališnoj umjetnosti. Prva se nekoć nalazila u okviru Kneževe palače na sjevernoj strani današnje Pjace. Nažalost, austrijske su vlasti taj renesansni sklop zbog dotrajalosti porušile 1820. godine, preživjela je tek mala 'vijećnica'. Drugo, drveno, takozvano Veseljkovićevo kazalište bilo je podignuto u prostranom dvorištu Lazareta 1825, ali je i to zbog trošnosti porušeno već 1845. Treću veliku kazališnu zgradu na prostoru nekadašnjeg Marmontova perivoja (na sjevernoj strani današnjeg Trga Republike) podigao je o svome trošku budući autonomaški gradonačelnik Antonio Bajamonti 1859. To prostrano i raskošno kazalište izgorjelo je u velikom požaru 1881. Na njega nas danas podsjeća tek sačuvano pročelje.

Nakon što je splitska Općina 1882. konačno prešla u ruke hrvatskih narodnjaka, gradonačelnik Gajo Bulat odbaci prijedlog atonomaša da se obnovi izgorjelo Bajamotijevo te odluči podignuti novo na prostoru kod 'Bašćuna' i 'Lokve' na Dobrome. Radovi zapopočeti 1890. dovršeni su na proljeće 1893. Budući da su Splićani po stoljetnoj tradiciji običavali o Sudamji inaugurirati značajnije projekte, otvorenje novoga kazališta najavljeno je za 6. svibnja. Tiskana je i slikovita pozivnica-program. Dok su hrvatske novine oduševljeno najavljivale predstojeći kulturni i politički događaj, autonomaši se rugaju podvigu splitskih Hrvata, šire glasine da je nova zgrada nestabilna, da se u njoj javljaju sablasti, čak prijete da će publiku polijevati smrdljivim tekućinama...

Konačno prvih dana svibnja parobrodom iz Rijeke stiže najprije obilna scenografija, a zatim i četrdesetak članova 'Dramatičkog družtva Narodnoga zemaljskog kazališta u Zagrebu'. Splićani su ih srdačno dočekali. Uoči blagdana Sv. Duje (6. svibnja) grad je vrvio brojnim gostima iz kopnene i otočne Dalmacije, ali i iz Zagreba, Karlovca, Rijeke... Hotel, prenoćišta i gostionice bijahu krcati. Već od ranog popodneva znatiželjnici su se okupljali oko novog zdanja na Dobrome. Ceremonija je počela u 19.30 sati u foajeu. Uzvanicima se kraćim govorom obratio gradonačelnik dr. Gajo Bulat napominjući da u preporođenom Splitu samo hrvatsko glumište može postojati i da će iz njega nadaleko sijati svjetlo hrvatskoga rodoljublja. Također je naglasio: "Mi nismo ovu zgradu podigli praznom namjerom da narodu poklanjamo pukih zabava; ne, nas je vodila i bodrila uzvišena namjera da podignemo kulturni Hram, gdje će puk, a navlastito naš mlađi naraštaj naučiti kako valja ljubiti domovinu i vršiti svoje građanske dužnosti..." U ime općinskog vijeća i sugrađana zahvalio mu je prof. Lovro Borčić. Začuli su se povici: "Živio dr. Bulat! Živila Hrvatska! Živili umjetnici Zagrepčani!" Zatim su krenuli u sjajno rasvjetljeno, dupkom ispunjeno gledalište gdje je "cviet splitskih gospođa u krasnim toaletama resio lože i parket, ali vidjelo se među frakovima i uniformama i mnogo narodne nošnje, krasne u svojoj jednostavnosti".

Nakon što je orkestar Narodne glazbe odsvirao državnu himnu 'carevku', Adam Mandrović, ravnatelj i prvak zagrebačke Drame, krasnoslovi prigodni 'proslov' pučkog pjesnika Jurja Kapića u kojem se u desetercima veliča Split i tumače alegorijski prizori predstavljeni na stropu gledališta i pročelju zgrade. Orkestar izvodi Svečanu uvertiru kapelnika Vjekoslava Rosenberg-Ružića (Varaždinca). Prepoznavši u njoj i taktove Lijepe naše domovine, svi nazočni ponovno složno ustaju. Dok zagrebački umjetnici izvode Demetrovu Teutu, publika je razdragana "krasotama hrvatskog jezika i vještačkim glumljenjem". Burnim pljeskom prati značajnije prizore. Oduševljenje se iz gledališta prenosilo i na mnoštvo okupljeno ispred zgrade. Bio je to veliki događaj, Splićani su po prvi put čuli živu materinsku riječ s kazališne pozornice. Naime, u već spomenutom Bajamontievom teatru hrvatska je riječ bila proskribirana ne samo na pozornici, već i u gledalištu.

Pridružujući se proslavi, sutradan poslije podne, članovi Braće Hrvatskoga sokola po prvi su put javno nastupili izvodeći gimnastičke vježbe na takozvanoj Kraljevoj njivi − budućem Hajdukovom igralištu. Općini i gradonačelniku stizale su brzojavne čestitke brojnih uglednika kulturnog i političkog života te pojedinih uredništava. Budući da tada još nije bilo izgrađeno Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, događaj je bio tim značajniji po cijelu Hrvatsku. Čak se držalo da je novotvoreno splitsko u to vrijeme po broju raspoloživih mjesta bilo najveće na Balkanu. (Parter 136 sjedala plus 200 stajaćih mjesta, 99 loža, prostrana galerija za 400 osoba, ukupno za oko 1100 osoba.)

Otvorenju posvećuju uvodnike: Agramer Tagblatt, Agramer Zeitung, Hrvatska, Narod, Narodni list, Prijatelj naroda, Obzor... Pojedinci pišu prigodne pohvalnice (n.pr. P. Kuničić Gradu Splitu kada je novi hram Talijin hrvatskome narodu svečano otvorio). Posebno opširne priloge objavio je Matičin Vienac (br. 19 / 1893.) među ostalim pod naslovom O otvorenju hrvatskoga glumišta u Splitu, donosi i cjeloviti Proslov J. Kapića te opširan i detaljan opis unutrašnjosti same zgrade iz pera Stjepana Miletića.

Međutim, poslovična hrvatska stranačka nesloga nije mimoišla ni taj veliki kulturni događaj. Primjerice, J. Bijankini u zadarskom Narodnom listu nastojao je umanjiti Bulatove zasluge i to zbog "neugodnog položaja koji zauzimlju predstavnici splitski u novom hrvatskom pokretu". Naročito zamjera trokratno klicanje caru i kralju Franji Josipu te napominje da kazalište "izvani nije baš liepo, ni estetično; ali je unutrašnja uredba uprav krasna i odgovara svim modernim zahtjevima." Otvorenje splitskog kazališta naročito je vulgarno ironizirao zadarski autonomaški list II Dalmata.

Zagrebački dramatičari zadržali su se u Splitu mjesec dana i odigrali 27 predstava (svake večeri osim petkom) kojima je pribivalo 13.444 gledalaca (prosječno 500 po predstavi) što je i te kako velik broj za tadanji mali Split od 16.000 stanovnika od kojih su gotovo dvije trećine bili težaci i obrtnici! Ne zaboravimo da su autonomaši odreda bojkotirali sve predstave. Repertoar se pretežno temeljio na popularnijim djelima svjetske drame. Prednjačili su francuski autori (Augier, Delavigne, Dumas, Legouve, Ohnet, Sandeau, Sardou). Shakespeare je predstavljen s Hamletom, Othellom i Mnogo vike ni zašto. Još su igrani Sudermann: Čast i poštenje, Moser: Knjižničar i Calderon: Sudac zalamejski. Od domaćih autora, osim Demetra, bili su zastupljeni Derenčin: Primadona, Slijepčeva žena, Tri braka, Freudenreich: Graničari, Fijan-Dimitrijević: U dobar čas, Kumičić: Sestre, Tomić: Barun Franjo Trenk i Vojnović: Psyche. Splićane su ipak najviše oduševile izvedbe Baruna Trenka (1300 posjetilaca) i Graničara (1500). Tome je pridonijelo što je u obim predstavama sudjelovalo i mjesno pjevačko društvo Zvonimir. Pojedine točke morali su ponavljati po tri puta, a glumce su pozivali pred zastor do deset puta.

Posljednje večeri utržak je iznosio preko tisuću forinti! Svaki put kad bi se na pozornici pojavila trobojnica gledalište je klicalo: "Živila naša zastava! Živila Hrvatska!" Prilikom zakletve zastavi svaka je riječ popraćena burnim odobravanjem. Zbor je morao ponavljati pojedine pjesme. Najviše se pljeskalo Ružički-Strozzijevoj i Mandroviću. Poslije predstave ona je recitirala Oprostni pozdrav Splitu. Aplauz je trajao 15 minuta. Dok je orkestar na zahtjev publike ponavljao "obljubljenu narodnu himnu Liepa naša domovino svi su ustajali, a iz i tisuće grla složno se orila ta domorodna pjesma". Na kraju izvođačima je predano četrdeset vijenaca s hrvatskim trobojnicama, a glumicama "mnogo zlatnih prstenova, pribadača, trepetljika". Mladom Freudenreichu splitski su težaci darovali "mašklin i motiku opletene živim cviećem sa širokim trobojnim vrpcama".

Oproštajni raskošni 'sobet' priređen je 6. lipnja u velikoj dvorani Čitaonice na Obali. Oko 22 sata pod prozorima je zasvirala Narodna glazba, otvorio se šampanjac, a dr. Bulat je nazdravio Zagrebu i Dramatičkom družtvu. Uzvratio je Mandrović, pa je "sva Čitaonica bila u živom plamenu rodoljubna čuvstva". U 23 sata glumci su u pratnji "gospode, gospođa, mladeži, obrtnika i težaka" krenuli put parobroda. Dok se je nad lukom rasprskavao raskošni vatromet, Rivom su odjekivali poklici Hrvatskoj, umjetnicima, gradu Zagrebu, hrvatskom Splitu, načelniku Bulatu, Stranci prava, opoziciji itd. Gđu Strozzi pratili su Bulat i Manger. Mandrovića i Fijana oduševljeni građani ponijeli su na ramenima. Parobrod je isplovio u 24 sata, a brodice okićene lampionima ispratile su ga sve do Sustipana.

Ta kazališna zgrada poživjela je 77 godina, sve dok je nije 1970. zahvatio požar koji je gotovo u potpunosti uništio gledalište i pozornicu. Nakon dugotrajnih rasprava uslijedilo je djelomično rušenje čak i vanjskih zidova te temeljita obnova unutrašnjosti po projektu B. Rašice. Po drugi je put splitsko Hrvatsko narodno kazalište svečano otvoreno 1979. u vrijeme održavanja Mediteranskih igara.

 

Frano Baras

(Cjeloviti članak objavljen je u jubilarnom 500. broju Matičina Vijenca.)