Berlinski nastavak iznenađujućeg i izuzetnog  „Hoerspiela – male igre za slušanje (i gledanje)“ sasvim je nova predstava koja istim sredstvima i na sličan način, ali s djelomično novim izvođačima, upozorava da je svaka komunikacija ujedno i manipulacija. Spontano i suptilno, želi reći da tišinu treba prekinuti ne riječima nego djelima.

U kompleksnom djelu Rade Jarka koje je na scenu postavio Ozren Prohić isprepliću se politika, povijesna i vojna pitanja, pjesništvo, nogomet i američki stripovski superjunaci, a krumpir je metafora svega dobroga, namirnica koja je nahranila milijune, no ako se pokvari, nepodnošljiva je mirisa – on dakle predstavlja pravu dušu pojedinca, grada i sistema. 

Navodni sraz civilizacija, čiji su rezultat vjerski ratovi, terorizam, fundamentalizam i redukcija građanskih sloboda, ova predstava čita iz brehtijanski antikapitalističkog ključa, a po sličnim principima odustaje i od suptilnije dramske forme. Međutim, snaga poruke koju nudi nije samo etička, nego se vještim režijskim domišljajima pretvara u estetiku – estetiku upozorenja i otpora, kako i glasi naslov romana Petera Weissa kojim je inspiriran ovaj međunarodni projekt

Istodobno i satirična refleksija i zaziv „kraja povijesti“, Bitka na Neretvi je i farsa autobiografije i groteska trenutka u kojem živimo, iako taj trenutak ne prolazi već desetljećima, ako ne i stoljećima. U osnovi, Boris Bakal priziva povratak identitetu samostvorenom mišljenjem, a ne slijeđenjem i ponavljanjem.

Četvrt stoljeća nakon pada Vukovara, najveće ratne tragedije, ova predstava pita se, na osnovu činjenica i maštom obogaćene persiflaže, što nam ona danas znači i jesmo li u to značenje sigurni. Koliko god to pitanje bilo bolno, predstava nudi i zabavnu mogućnost izbora pogleda na povijest, dakle i pogleda na sadašnjost.

Proslavljeni filmski autor Dalibor Matanić ni u kazalištu ne može bez filma i kamere. Radikalno nadopisuje i kontekstualizira kultni naslov Williama Friedkina „Egzorcist“ kako bi pokazao da svaka vrsta vjerovanja u nadnaravno, a onda i u autoritet koji se hrani posljedičnim pravilima , ishodište ima u sasvim ovozemaljskim i ljudskim slabostima.

Tema Vidićevog komada jesu različiti pokušaji otpora represivnom, depresivnom. Vrijeme, mjesto i nezadovoljstvo spojilo je  ljude različitih generacija, društvenih statusa, životnih odabira. Ali izgubljenost u besperspektivnosti svakodnevice, potraga za emocijama, borba za ostvarenje vlastitog identiteta – zajednička im je.

Tena Štivičić je hrabro predstavila prijelomne trenutke svoje osobne i hrvatske povijesti. Drama je s velikim uspjehom praizvedena u Londonu, u New Yorku je osvojila uglednu nagradu Susan Smith Blackburn Prize, dok je izvedbom u zagrebačkome Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Ivice Buljana, doživjela nepodijeljeno oduševljenje

Koristeći autobiografske podatke iz vlastita života, Mate Matišić se poigrava odnosom fikcije i stvarnosti te našom, izrazito medijski programiranom potrebom da u tekstu, a često i u životu, iščitavamo senzacionalističke naslove