Johannes Brahms: Njemački rekvijem

Johannes Brahms: Njemački rekvijem

Mnogo radova posvetio je Brahms području vokalne glazbe. Tu susrećemo skladbe nejednaka opsega, od popijevki i zbora do kantata i oratorijskih oblika. U skupini djela većeg formata nalaze se kantata Rinaldo, Pjesma sudbine, Pjesma trijumfa, Nänie i veličanstveni Njemački rekvijem (njem. Ein Deutsches Requiem), jedno od najljepših djela novije duhovne glazbe. Svoj rekvijem Brahms nije napisao na tradicionalni tekst latinske mise za mrtve. On je izabrao određen broj biblijskih ulomaka i na njima razvio niz duboko subjektivnih meditacija o smrti, prolaznosti i vječnosti. U Njemačkom rekvijemu privlači u prvom redu sretno nizanje kontrasta između solista i zbora, jednostavna, duboko invenciozna ljepota melodije i ukusna primjena polifonog stila koja katkada doseže i snagu i veličinu Bachove monumentalnosti (npr. u dvostrukoj fugi šestog stavka). 

 

Riječ dirigenta: Usprkos jedinstvu forme i sadržaja, pojedini stavci posjeduju vlastitu različitost strukture, tonskih boja i izražaja. Tako u uvodnom (Blago onima koji tuguju...) pjevanje zbora obilježava zvuk dubokih gudača (bez violina) ponekad oživljen harfom; slijedi žalosni marš (u trodobnoj mjeri) koji podsjeća na neumoljivu izvjesnost smrti ("Svaki je, naime, čovjek kao trava...") gdje se unisonu zbora suprotstavlja mukla sarabanda orkestra; nakon utješne epizode ("Prema tome, strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjeg!) stavak završava, najavljen trombonima i zborom, klicanjem "Otkupljenicima Gospodnjim." U trećem stavku molitvu soliste preuzima zbor i razvija na kraju u čuvenu fugu na Orgelpunktu ("A duše su pravednika u ruci Božjoj...") u dubokim gudačima, trombonima i timpanima. Četvrti stavak oslikan je lirskom nježnosti, rajskim blaženim mirom drvenih puhača i violina koji se nastavlja i u petom sa sopranom solo i posebnim zvukom prigušenih violina. Dramatski vrhunac djela postignut je u šestom stavku gdje poslije marševskog uvoda zbora ("Jer ovdje nemamo trajnog grada...") Sv. Pavao preko baritona solo najavljuje čudo otkupljenja da bi strahovitom scenom Posljednjeg suda i pobjede nad smrću i paklom slijedila svečana dvostruka fuga "pohvalnica". Sedmi stavak ("Blago onima koji umiru u Gospodinu...") podudara se s prvim završavajući djelo jednakim osjećajima mira i utjehe. - mo. Ivo Lipanović
Dirigent Ivo Lipanović

 

Solisti Nela Šarić, sopran
Thomas Tatzl, bas-bariton
  Orkestar i Zbor HNK Split