U malu je uša đava

U malu je uša đava

Redatelj Mario Kovač prihvatio se dramatizacije priče o malenoj djevojčici koja odrasta pod zaštitom bake i dida, koja se skriva u kiosku, ne voli odlazak u vrtić, s didon ide na partiju karata u Hajduka, a sa susjedima na kupanje pod Marjanom. Od rođenja do početka rata, koji se podudara i s autoričinim odlaskom u srednju školu, pratimo obitelj – oca, majku, dida, baku, susjede iz iste zgrade i ulice u čijem je središtu protagonistica, vragolasta djevojčica, inteligentna, darovita i pomalo razmažena. Kroz niz zabavnih priča, s mješavinom smijeha i suza pratimo tipično dalmatinsko i mediteransko djetinjstvo prepuno radosti, povjerenja i ljubavi.

 

Priča o jednom lipom vrimenu

Prošlo je više od trinaest godina od kako sam, da ne zaboravim, napisala U malu je uša đava.

Moram priznat da sam je nevoljko objavila jer koga briga za moju uspomenu, a ispalo je da sam napisala uspomenu cile jedne generacije. 

Zašto su ljudi tako zavolili tu moju knjigu? Pisala sam i nisan razmišljala. Samo mi se film vrtija isprid očiju.

Svak ima svoju ovakvu priču samo san ja eto stigla zapisat ..

 Ta uljepšana prošlost koju zovemo sjećanje, Amarkord ..  

…Pročitala sam jedan komentar o predstavi koja se stalno odgađa : “Ovo će bit ulaznica za u okvir. Pokopat će me s njom a na grobu nek mi piše – ovde leži žena koja je samo tila otić u kazalište pogledat jednu predstavu i malo se nasmijat.”

Eto to ljudima fali, fali im ono šta im je blisko, u čemu se vide, da se sjete, da izađu vanka iz teatra i da samo uzdahnu..

A meni, meni je tako teško slušat kako na pozornici izgovaraju moje ime. Da se bar zovem Ivana ili Ana pa da mogu bit bilo ko .Al ovo Tisja tako mi para uši…

Subjektivna sam, teško mi je bilo šta reć o predstavi.

Prva scena koju sam vidila prisikla me. Neno Srdelić onako pogoban sa drobon u onim sivin štofanim penzjonerskim gaćama zove moju baku Nevjenkaaaa , a Nevenka- Snježana Sinovčić Šiškov sa kuhinjskom  krpon priko ramena i duvanon koji joj visi sa usne …a oživili su ih.

Nije mi lako, nikako mi nije lako gledat ..

Sa zadnje probe otišla sam oduševljena. Mario nije napravio od predstave pučku veselicu šta je mene bilo najviše straj. Zaokružena je priča o jednom vrimenu, o jednom lipom vrimenu. 

Mislim da san bila ok dok se stvarala predstava, nisan se mišala – samo malo prid kraj, al pristojno - ako prođe prođe ..

Videa koja mi je Mario sla sa proba za mene su bili  pravi  mali dragulji. Smijali su se glumci… Pari mi se da su s guštom radili a onda mora bit dobro …

Pa ajde onda da popijem nešto za smirenje i dočekan premijeru

Tisja Kljaković Braić

Režija i dramatizacija

Mario Kovač

Scenograf

Davor Prah

Kostimografkinja

Ana Marin

Glazba

Tomislav Babić

Oblikovatelj svjetla

Srđan Barbarić

Oblikovatelj tona

Tomislav Luetić

Asistentica kostimografkinje

Maja Peruzović

Inspicijentica

Sonja Dvornik

Tisja

Andrea Mladinić

Dida Žarko

Nenad Srdelić

Baka Nevenka

Snježana Sinovčić Šiškov

Mama

Zorana Kačić Čatipović

Tata

Marjan Nejašmić Banić

Konobarica / časna sestra

Monika Vuco Carev

Susjeda Vuka

Tajana Jovanović

Susjed Jovo

Trpimir Jurkić

Teta Zorka

Arijana Čulina

Mila Paunović

Andrijana Vicković

Kurba Anka / Luda Matija

Katarina Romac

Anjo

 Stipe Radoja (24.1.), Luka Čerjan (25.1.)

Popadić

Goran Marković

Miron

Filip Radoš

Konobar / Rašo

Vicko Bilandžić

Drugarica Rosana

Ana Marija Veselčić

Susjedi Maro Drobnić i Darijo Tvrdić