Tri sestre

Tri sestre

 

Kakvi ljudi će živjeti nakon nas? – pitanje je koje se provlači kroz cijeli Čehovljev dramski opus. I dok se u drugim komadima, osobito u Ujaku Vanji, ovim zabavljaju poneka lica, kao recimo Astrov, u drami Tri sestre ovo pitanje zaokuplja pažnju gotovo svih lica. Svi oni sanjaju novog čovjeka, želeći ga očajnički probuditi u sebi samima ili svjesni da oni tog novog čovjeka neće doživjeti, zadovoljni što mu na neki način u svojoj patnji, živeći nedostatne i nevrijedne živote, pripravljaju put, kako bi se on rodio u nekoj budućnosti. Ispunjeni nadom i strahopoštovanjem prema tim budućim, divnim, obrazovanim, kulturnim ljudima, koji će živjeti za sto, dvjesto ili tristo godina, posvećeni najvišim pitanjima duha, njegovi junaci drže baklje nadajući se tek da će ih se ti budući ljudi spomenuti kojom dobrom riječju. 120 godina nakon moskovske praizvedbe drame Tri sestre možemo reći da su Čehov i njegovi tihi junaci sanjali nas. Mi smo ljudi kojima su oni pripravljali put, za koje su patili, i u koje su polagali sve svoje nade.

I ovo je misao od koje počinje rad na predstavi Tri sestre u režiji Nenni Delmestre i dramaturškoj obradi Elvisa Bošnjaka. A kakvi smo mi to ljudi postali? Jesu li junaci Tri sestre dočekali svoga novoga čovjeka? Treba li ga čekati i dalje, jesmo li i mi samo oni koji mu pripravljaju put i nadaju se njegovom dolasku? Do kud smo došli na tom putu, kakvom čovjeku se nadamo, i kad ga konačno očekujemo? - U Moskvu, u Moskvu, u Moskvu! – jedan je od najslavnijih usklika u povijesti svjetske dramske književnosti. I dok razumijemo što Čehovljeve tri sestre sanjaju u malom provincijskom gradu, kakve žudnje izražavaju ovim usklikom, nižu se pitanja; Što je naša Moskva, gdje je naša Moskva? Gdje se nalaze ta zamamna svjetla novoga života i kako pripravljamo svoj put?