Od dana prvog postavljanja (Split, 5. ožujka 1928.) pa do danas, oko Akvarela se prepleću tisuće priča. Uz Malu Floramye, to je jedna od najizvođenijih hrvatskih opereta uopće, a svaka nova izvedba stvara oko sebe onu tako simpatičnu sveopću uskomešanost i iščekivanje kakve vezujemo uz velike projekte u svim područjima. U sportu su to odlučujuća natjecanja ili utakmice, u svijetu rada – npr. porinuće velikog broda ili kakav dobar izvozni posao, u svijetu znanosti – još neviđen izum ili otkriće, a u domaćoj operetnoj orbiti to su bez premca Floramya i Akvarel.
Bit posla oko Akvarela najbolje je opisao redatelj Krešimir Dolenčić:
„Akvarel zapravo kao mjuzikl ili operetno djelo i ne postoji. On je neprekidno na repertoaru grada Splita. (…) Ne događa se Spli'ski akvarel u kasnim dvadesetim godinama. On se događa stalno.“
„Veštite starinske i bile gvante, crjenu kapu i sve tremante...“ vaja nam stavit jer eto ti Spli'skog akvarela! Zaorit će se barba Tomina „O kućo mala“ iz Veloga Varoša, zafrkavat će lavandere Maricu „di’ jon je Tonči“, zaplesat će Perina Štrambera sa svojim Lešandrom, Johnnyjem i Willyjem, nasmijat ćemo se Zenzi Salonji, deraču Mikuli Bigulinu ribaru, prisjetiti se „đinđilite“ i svih bolesti šjore Jovane. Proputovat će naša pjevačko-glumačko-plesačka ekipa od Veloga Varoša, travara Salka u Ljubuškom i gazda Perinih torti i kobasica, do rive našega djetinjstva, proslavit ćemo Sudamju, igrat tonbulu, zaogrnuti se i utješiti lipom, mladenačkom „jubavi Tonča i njegove Marice“, a sve u počast glavnim licima ovog besmrtnog djela meštra Tijardovića – gradu Splitu i nama samima koji ga živimo i sanjamo upravo onakvog kakvog ga najviše volimo, sa svim njegovim manama i vrlinama.
– Krešimir Dolenčić, redatelj