GLAS HIND RAJAB
THE VOICE OF HIND RAJAB
Kaouther Ben Hania
Tunis, Francuska, 2025., Dokudrama, 89'
Sinopsis:
29. siječnja 2024. Volonteri Crvenog polumjeseca zaprimaju hitan poziv: šestogodišnja djevojčica zarobljena je u automobilu pod paljbom u Gazi i moli za spašavanje. Dok je pokušavaju zadržati na liniji, čine sve što mogu kako bi joj poslali kola hitne pomoći. Djevojčica se zvala Hind Rajab.
Redateljica Kaouther Ben Hania, dvaput nominirana za nagradu Oscar (Četiri kćeri, Čovjek koji je prodao svoju kožu), donosi film snimljen prema istinitim događajima koristeći stvarne audio snimke koje su obišle svijet u siječnju 2024. godine.
Film je svjetsku premijeru imao u natjecateljskom programu festivala u Veneciji, gdje je dobio Veliku nagradu žirija i dosad najduže zabilježene ovacije na nekom filmskom festivalu, od preko 23 minute.
Prikazan je i nagrađen na brojnim drugim svjetskim festivalima te je tuniski kandidat za Oscara za najbolji međunarodni igrani film. Film su kao koproducenti podržali i svjetski poznati glumci i redatelji: Brad Pitt, Joaquin Phoenix, Rooney Mara, Alfonso Cuarón i Jonathan Glazer.
U užem je izboru za nominaciju za Europsku filmsku nagradu (EFA).
Izjava redateljice:
“Nešto je električno bilo u energiji oko ovog projekta, tako neposrednog, tako živog. Nikad nisam zamišljala da će biti moguće stići od početka do kraja projekta u samo dvanaest mjeseci. Evo kako je sve počelo: bila sam usred Oscar kampanje za film “Četiri kćeri” i mentalno se pripremala konačno ući u pretprodukciju filma koji sam pisala deset godina. Tada se, tijekom čekanja leta u zračnoj luci, sve promijenilo. Čula sam audio snimku Hind Rajab kako moli za pomoć. Do tada se njezin glas već proširio internetom. Odmah sam osjetila mješavinu bespomoćnosti i neopisive tuge. Fizičku reakciju, kao da se tlo pomaknulo poda mnom. Nisam mogla nastaviti po planu. Kontaktirala sam Crveni polumjesec i zamolila ih dopuštenje da čujem sve audio snimke. Kada sam ih poslušala, znala sam, bez sumnje, da moram sve drugo ostaviti. Moram snimiti ovaj film. Dugo sam razgovarala s Hindinom majkom, sa stvarnim ljudima koji su bili na drugom kraju telefonske veze, onima koji su joj pokušali pomoći. Slušala sam, plakala sam, pisala sam. Zatim sam oko njihovih svjedočanstava isplela priču, koristeći stvarnu audio snimku Hindina glasa i gradeći film snimljen na jednoj lokaciji gdje nasilje ostaje izvan kadra. To je bio namjeran izbor. Jer nasilne slike su posvuda na našim ekranima, našim mrežama, telefonima. Ono što sam htjela bilo je usredotočiti se na nevidljivo: čekanje, strah, nepodnošljiv zvuk tišine kada pomoć ne dolazi. Ponekad je ono što ne vidite razornije od onoga što vidite. U srži ovog filma je nešto vrlo jednostavno i s čime je vrlo teško živjeti. Ne mogu prihvatiti svijet u kojem dijete zove pomoć, a nitko ne dolazi. Ta bol, taj neuspjeh pripada svima nama. Ova priča nije samo o Gazi. Govori o univerzalnoj tuzi. I vjerujem da je fikcija (osobito kada se temelji na provjerenim, bolnim, stvarnim događajima) najmoćniji alat filma. Moćniji od buke najnovijih vijesti ili zaboravnosti listanja mreža. Kino može sačuvati sjećanje. Kino može odoljeti amneziji.
Neka se čuje glas Hind Rajab.”