Mrtvi kut tekst je Nikoline Rafaj nastao u uskoj suradnji s redateljem Draženom Krešićem. Priča prati troje mladih ljudi različitih socijalno – ekonomskih pozadina koji se otisnu u figurativni i doslovni »put u bolje sutra«. Protagonisti su duboko ukorijenjeni u arhetipovima suvremenog društva – »kvartovska« cura, nerdy gejmerica i ambiciozni mladi političar. Kroz njih, Rafaj snažno progovara o (ne)perspetkivnosti mladih ljudi danas i svim teškoćama s kojima se susreću pokušavajući pronaći svoje mjesto u kolektivu, istovremeno zgusnutošću narativa držeći gledatelja u konstantnoj napetosti.
Kroz tekst se ekstrahira ono individualno iz arhetipskog, protagonisti skidaju svoje maske i suočavaju se s onim što je ispod njih. Najvažnije, postavlja se pitanje postoji li uopće bolje sutra i, kada bi postojalo, bismo li bili spremni »zakoračiti« prema tom metafizičkom pojmu. Predstava I kroz suze I kroz smijeh progovara o usamnjenosti pojedinca u suvremenom društvu I traženju svog mjesta unutar kolektiva.
PlayDrama, ovim projektom nastavlja niz suradnji kojima promiče suvremeno hrvatsko dramsko pismo te izravno utječe na stvaranje domaćih dramskih tekstova.
Riječ autorice:
MRTVI KUT: Putovanje koje ne biraš, ali s kojeg se ne vraćaš isti.
Ako želiš uloviti ribu, moraš do mora. Ako želiš nasjeći drva, moraš u šumu. A ako želiš otići u "bolje sutra" – moraš doći sutra u 8:00 na parking“.
Tako, ukratko, glasi oglas koji okuplja tri arhetipska lika – različita, nespojiva, možda i suprotstavljena. Oni se inače ne bi sreli. Ne bi dijelili isti prostor, a kamoli isti automobil. Ipak, iz nekog, ni njima posve jasnog razloga – sada su zajedno. Putuju istim autom. Prema istoj ili različitoj destinaciji? U ovom trenutku možda je i manje važno.
Na tom putovanju u duhu road-trip filmova ima puno zaustavljanja, nestalih ključeva, policijskih sirena kao i identiteta koji se raslojavaju. Možda čak postaju sličniji jedni drugima nego što bi to ikad htjeli priznati. Možda čak i postaju sličniji nama, nego što bi i mi to željeli priznati.
Prelaze se granice, fizičke, ali još i više one unutarnje, granice osobnosti, uvjerenja, strahova. Unutar tog putovanja mrtvi kut postaje metaforom pogleda preko ramena koji nam omogućuje da nastavimo. Da se napokon suočimo s tim "nevidljivim" prostorom u kojem vrebaju kojekave opasnosti. Jer nekad je lakše ne znati. Nekad je lakše žmiriti, ali kad prestajemo gledati, prestajemo birati. I tko onda upravlja volanom?
Mrtvi kut nije samo prometni termin.
To je sve ono što odbijamo vidjeti – kod drugih, ali i kod nas samih.
– Nikolina Rafaj