Antonín Dvořák: Stabat Mater, op. 58
Stabat Mater dolorosa
Quis est homo, qui non fleret
Eja, Mater, fon amoris
Fac, ut ardeat cor meum
Tui nati vulnerati
Fac me vere tecum elere
Virgo virginum praeclara
Fac, ut portem Christi mortem
Inflammatus et accensus
Quandus corpus morietur
Stabat Mater, op. 58 Antonína Dvořáka jedno je od najpotresnijih i najuzvišenijih sakralnih djela u povijesti klasične glazbe. Ovo monumentalno djelo, nastalo iz duboke osobne tragedije, ujedno je i svjedočanstvo snage ljudskog duha, vjere i nade.
Nastanak skladbe obilježila je serija tragičnih gubitaka u Dvořákovu životu. Godine 1875., ubrzo nakon rođenja, preminula mu je kći Josefa, a 1877. godine suočio se s gubitkom još dvoje djece. Dvořák je pronašao utjehu u radu, a to je prepoznala i publika na praizvedbi 1880. godine u Pragu. Dvorakovo djelo odmah je osvojilo publiku snagom i emotivnom dubinom.
Iako inspiriran tragedijom, Stabat Mater putovanje je prema nadi. Dvořák kroz deset stavaka majstorski prepliće mračne tonove tuge s trenucima uzvišene utjehe i svjetlosti. Dirljivi dijelovi za soliste i zbor, u kombinaciji s bogatom orkestracijom, vode slušatelja kroz sve faze emotivnog iscjeljenja, od tuge i patnje do vjere u obnovu i spasenje. Posebno dojmljiv je završni Amen, gdje zbor a cappella iznosi moćnu himnu vjere, nakon koje se orkestar pridružuje u trijumfalnoj afirmaciji nade.