Renomirani hrvatski bariton Matija Meić otkrio nam je što sve publika može očekivati od nove splitske produkcije Ljubavnog napitka pod ravnanjem maestra Vetona Marevcija te u režiji Gorana Golovka.
Matija Meić, istaknuti hrvatski bariton s impresivnom međunarodnom karijerom, ponovno se vraća na scenu Hrvatskog narodnog kazališta Split, ovaj put u ulozi Belcorea u Donizettijevom Ljubavnom napitku. Njegova bogata interpretativna paleta, izgrađena kroz uloge u Verdijevim, Puccinijevim i Rossinijevim operama, čini ga idealnim tumačem ovog komičnog „negativca”.
Tumačite ulogu samouvjerenog Belcorea. Kako ste pristupili izgradnji ove uloge i što Vas je najviše privuklo tom liku?
Kroz opernu povijest se često ponavlja šablona „sopran i tenor se vole, ali im bariton smeta u ostvarenju ljubavi”. Neki od primjera su Verdijeve opere Trubadur, Krabuljni ples, Rigoletto, Traviata i Otello, Puccinijeva Tosca ili Donizettijeva Lucia di Lammermoor. Ista šablona je prisutna i u Ljubavnom napitku, no u malo izmijenjenoj formi: ovdje Adina iskorištava Belcorea kako bi napakostila Nemorinu u kojeg je zapravo zaljubljena. No, taj ljubavno-interesni trokut postoji, ali u komičnom obliku. Upravo zbog tog komičnog odmaka zanimljivo je oblikovati prototipični lik baritona koji smeta u ljubavi, ali s pomakom u komediju. Zato je realizacija Belcorea uvijek scenski i vokalno interesantna jer se radi o ulozi koja zahtjeva jasno ocrtavanje „negativnog” lika ili disruptora koji svojim likom donosi i opasnost i komiku.
Imate bogato iskustvo u interpretaciji različitih baritonskih uloga, od Verdijevog Rigoletta do Rossinijevog Figara. Kako se Belcore razlikuje od ostalih likova koje ste tumačili?
Belcore je pjevački zapravo most između Rossinijevih i Verdijevih baritonskih uloga. U njemu Donizetti sjedinjuje elemente koloraturnog i brzog narativnog pjevanja koje pronalazimo u Rossinijevim likovima poput Dandinija iz opere Pepeljuga ili Figara u Seviljskom brijaču, ali upotrebljava dugačke melodijske fraze i dramsko akcentuiranje koje je kasnije usavršio Verdi, posebno u baritonskim ulogama. Upravo se u tim glazbenim zahtjevima ocrtava Belcoreov lik snažne i opasne vojničine koji pokušava biti galantan i uglađen što mu vrlo nespretno stoji. To su upravo i smjernice po kojima i glumački gradim lik i nadam se da će rezultat biti opasan i smiješan, možda i opasno smiješan.
Ovo nije Vaš prvi put da pjevate Belcorea – kako biste usporedili ranija iskustva s ovom novom produkcijom u HNK Split?
U razdoblju između 2012. i 2014. tumačio sam Belcorea u produkciji Ljubavnog napitka u zagrebačkom HNK-u. Radnja je bila smještena u surealni prostor ogromnih knjiga i jarko obojenih kostima, pa je dojam bio gotovo kao da gledate crtani film. Sjećam se bijele uniforme koju sam nosio i s 26 godina izgledao kao admiral. Unatoč bijeloj uniformi bio sam vrlo zelen! Tada sam bio najmlađi u cijeloj pjevačkoj postavi i imao daleko najmanje iskustva na sceni. No, u predstavi je Dulcamaru pjevao moj profesor Giorgio Surian kod kojeg sam tada studirao. Upravo rad na toj predstavi bio je izvrsna terenska nastava te mi je prof. Surian iznimno mnogo pomogao savjetima i primjerima kako bolje pjevati i glumiti na sceni. Trinaest godina kasnije sam u pjevačkoj ekipi među starijima i iskusnijima što je svojevrsna odgovornost, ali i prilika za kvalitetnije kreiranje lika kako glasovno, tako i glumački. U splitskoj verziji redatelj Goran Golovko radnju smješta u suvremeno doba što funkcionira fantastično. Radnja se odvija u hotelskom naselju u koje dolazi vojska s nosača aviona, što su elementi s kojima će se splitska publika moći jako poistovjetiti. Jedva čekam!
Vaša karijera obuhvaća brojne nastupe u europskim opernim kućama i na festivalima. Koliko Vam znači pjevati pred domaćom publikom i kako doživljavate splitsku opernu scenu?
Pjevanje u Domovini ne doživljavam kao opterećenje zbog mogućih kritika i procjena, nego kao priliku s hrvatskom publikom i kolegama podijeliti ono što sam naučio, razvio i utvrdio pjevajući drugdje. Posebno me veseli rad na operama i ostalim glazbenim djelima hrvatskih autora te se trudim baš u taj repertoar donijeti što više pjevačkih i glumačkih kvaliteta koje sam razvio na nekom drugom repertoaru za koji već postoje visoko kvalitetni primjeri kako se ta djela izvode na najvišoj razini. Na primjer, zaista sam uživao tumačeći lik Oloferna u Juditi Frane Paraća u zagrebačkom HNK-u i pokušao sam u njega utkati određene elemente iz drugih likova sličnog karaktera, kao što su Puccinijev Scarpia ili Kralj iz Orffove opere Die Kluge. Svaki svoj nastup u Hrvatskoj pripremim s posebnom pažnjom jer smatram da je iznimno bitno kvalitetno dati od sebe baš onoj sredini koja me iznjedrila. Splitski HNK sa svojom publikom će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu jer sam ovdje pjevao svoju prvu Verdijevu ulogu na sceni (Renato u Krabuljnom plesu pod vodstvom Ive Lipanovića i Gorana Golovka 2022.), a emotivan mi je bio i nastup u Rossinijevom Seviljskom brijaču u kojem je moja supruga Martina pjevala Rosinu dok je bila trudna s našim sinom pa se šalim da smo tada svi troje pjevali na sceni.
Kakvi su Vam daljnji planovi nakon ove premijere? Postoji li neka uloga koju još niste otpjevali, a posebno priželjkujete?
Nakon Ljubavnog napitka u Splitu čeka me u travnju i svibnju Ljubavni napitak u Münchenu u kojem će Nemorina pjevati hrvatski tenor Matteo Rašić, koji je sa mnom tamo u ansamblu. No, prije toga ću u Zagrebu pjevati svoju najdražu ulogu - Rigoletta. Za kraj sezone me u Münchenu čekaju: kralj svih negativaca - Puccinijev Scarpia, i od ljubomore pošandrcali Herr Fluth u Lustigen Weiber von Windsor Otta Nicolaia. U skoroj budućnosti priželjkujem nekoliko Verdijevih remek-djela, ponajprije Macbetha i Nabucca, možda Jaga iz Otella za koju godinu. Veselim se zapravo bilo kojoj ulozi iz Verdijevog pera jer mislim da najbolje pristaju mom glasu, a i glumački su jako zanimljive. Također bih volio sudjelovati u postavljanju opera hrvatskih autora, posebice meni najdražeg Borisa Papandopula, a veselim se i svakoj prilici u kojoj mogu uz klavir donijeti solo pjesme različitih autora. 2021. sam s takvim programom nastupio na Splitskom ljetu i nadam se uskoro se vratiti u Split s nekim drugim programom, možda i isključivo hrvatskih autora.
Matija Meić završio je studij solopjevanja u Zagrebu u klasi Giorgia Suriana, a usavršavao se na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču u klasi Claudie Visce i Floriana Boescha. Član je ansambla minhenskog Državnog kazališta u kojem je od 2015. do danas otpjevao cijeli niz baritonskih uloga od kojih se posebno mogu izdvojiti naslovna uloga Verdijeva Rigoletta, Puccinijevi Scarpia (Tosca) i Marcello (La Bohème), naslovne uloge u operama Dantonova smrt G. von Einema, Seviljski brijač G. Rossinija, Don Giovanni W.A. Mozarta te Evgenij Onjegin P. I. Čajkovskog. Također se iskazao u četverostrukoj ulozi zlobnika Lindorf/Coppelius/Dr. Mirakel/Dapertutto u Hoffmannovim pričama J. Offenbacha, zatim u ulozi Nicka Shadowa u Život razvratnika I. Stravinskog, Kralja u Orffovoj Mudroj ženi, te u Donizettijevoj operi Marija Stuart kao Lord Cecil. U sezoni 2022./2023. debitirao je u Paviji i Klagenfurtu. Nastupao je na festivalima u Bergenzu i na Rossini festivalu u Bad Wildbadu gdje je 2015. osvojio „International Belcanto Prize“. U Zagrebu je nastupao kao Belcore u Ljubavnom napitku, Figaro u Seviljskom brijaču, Onjegin u Evgeniju Onjeginu te kao Figaro u Figarovu piru, za što je osvojio Nagradu Hrvatskog glumišta. Kao koncertni pjevač surađivao je s Minhenskom Filharmonijom, Kraljevskom filharmonijom iz Liverpoola, Helsinškom filharmonijom, Gulbenkian orkestrom, Savaria simfonijom, Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Hrvatskim baroknim ansamblom, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Beogradskom filharmonijom, Kvintetom Bečke filharmonije i WISE ansamblom iz Beča.
Ljubavni napitak pod dirigentskim vodstvom maestra Vetona Marevcija te u režiji Gorana Golovka premijerno je na sceni 1. ožujka 2025., a reprizne izvedbe na rasporedu su 3., 4., 5. i 6. ožujka.