Giuseppe Verdi: Requiem

Giuseppe Verdi: Requiem

Verdijev Requiem – duhovnost prožeta neposrednošću, emotivnošću i dramatičnošću

Giuseppe Verdi (1813-1901) jedinstvena je umjetnička ličnost u povijesti opere, a mnogi će reći i jedini pravi vladar toga žanra glazbene scene. Kada je iza sebe već imao Rigoletta, Trubadura, Traviatu, Don Carlosa i Aidu, nakon dulje stvaralačke stanke, u zrelom razdoblju svojega umjetničkog stvaranja pristupio je skladanju velebnog Requiema, posvetivši ga Alessandru Manzoniju, najpoznatijem i najcjenjenijem talijanskom književniku 19. stoljeća, autoru čuvenih Zaručnika (I promessi sposi).

U pismu Chiarini Maffei (iz 1867), pismu važnom koliko za prosudbu odnosa skladateljevih s književnim patrijarhom nove Italije, toliko i za uvid u skladateljevu glazbenu gestiku, Verdi i Manzonija i njegovo djelo uzdiže do razine nedostižnog uzora u kojega bi se trebali ugledati svi istinski umjetnici: podjednako pjesnici, slikari kao i skladatelji.
Dio mise, stavak Libera me Verdi je već bio skladao povodom Rossinijeve smrti, a ostale je izvorno komponiro s posvetom čovjeku čijom je smrću, kako je osobno zapisao,“izdahnula najčišća, najsvetija i najveća od svih slava Italije“.

Djelo je praizvedeno 22. svibnja 1874. na godišnjicu Manzonijeve smrti, u milanskoj crkvi Svetoga Marka s akustikom koja je oduševila maestra i izvođačkim sastavom od oko 120 pjevača i gotovo stotinu svirača. Izvedbom je ravnao sam skladatelj polučivši, unatoč kritikama suvremenika, golem uspjeh pa je svega tri dana nakon praizvedbe djelo izmješteno u svjetovni prostor: 25. svibnja izveden je u La Scali, a sredinom lipnja, sedam puta uzastopce, u Operi Comique u Parizu.

Dan nakon praizvedbe prigovoreno mu je da je Requiem atipičan, da mu je naime „većina dijelova mise za mrtve obojena melodramatski, a ti dijelovi ako baš i nisu odjek svjetovnosti kazališta, da su barem tome nalik“ (Eugenio Checchi: Verdi, Firenze 1926). Premda nije prisustvovao praizvedbi u milanskom San Marcu, njemački dirigent i vagnerijanac, tada utjecajan i nadasve “bučan“ Hans von Bülow, iskazao je mišljenje kako je Requiem zapravo “posljednja Verdijeva opera u crkvenom ruhu“. Takav oris dugo je karakterizirao Verdijevo djelo (unatoč činjenici da je Bülow osamnaest godina kasnije, konačno čuvši integralnu verziju djela bio ganut do suza), a mnogi su i eksplicitno navodili operne elemente bliske pjevačkom stilu i karakterima iz popularnijih majstorovih radova: sopran i mezzosporan najčešće su uspoređivani s Aidom i Amneris, a čuveni Dies Irae s početnom scenom, s orkanskim uvodnim prizorom oluje u Othellu.

No, nije val profanoga zapljusnuo u tolikoj mjeri Requiem zato što je Verdi osobno bio “nepouzdani vjernik“ (kako ga supruga crta u pismu Chiari Maffei, 1872), a Alessanbdro Manzoni, kome je djelo posvećeno, prešao pak krivudav put od volterovskog antiklerikalizma, racionalizma i deizma u mladosti do kasnijeg jansenizma, nego zato što je spoznao da se u modernim vremenima više ne može i ne smije skladati na način Palestrine! Osamdesetogodišnji Verdi upravo Hans von Bülowu (1892) piše  i ovo: “Palestrina je jednoć bio na čelu velike škole, ali danas? Možda joj je suđeno da iskrvari, ukoliko joj prije ne prijeti propast! Kad bismo se bar mogli vratiti na staro!“ Zato Requiem Vedijev ne pamti kolosalnost starog kontrapunkta, niti završava apoteoznim amenom. Uostalom, dodaje Verdi, “od onih sam koji misle da religiozna glazba treba imati čist stil i karakter, ali ne vjerujem da gregorijansko pjevanje mora biti jedini pravi izraz duhovnih ideja. Ako je glazba toliko napredovala od gregorijanske epohe do naših dana i toliko toga otkrila, zašto bismo se toga odricali?“ To je ključ za razumijevanje ne samo Verdijeva Requiema, nego i većine glazbenih oblika koji ne rabe umjetnost kao pomoćno sredstvo katehizacije, i unatoč religioznom nagnuću još su samo de iure liturgijski obred, a de facto su “umjetnička ugodnost“.

Requiem, kakvog ga je Verdi zamislio, neobično je aktualan, to je glazbeni oris njegovih promišljanja o religiji i životu u kojem se ogleda sva pluralnost skladateljeve glazbene izražajnosti u odnosu na zadani tekst, te, posljedično, i središnja ideja njegova umjetničkog htijenja. S jedne strane postavio je masu, kolektiv zbora, a s druge pojedince-soliste, četiri individue koje, svaka na sebi svojstven način, preispituju smisao egzistencije, pitanje sudbine, Boga, “konačnost“ smrti, ali i vjeru u onozemaljski život, u ono “nešto“ za što postoji vječna sumnja ali i nada da ipak jest. Dirljivom dramatikom i uzvišenom lirikom, Verdi je tonski uobličio sav taj spektar promišljanja i metamorfnih duhovno-afektivnih stanja, spremno iščekujući svoju Parku i neizbježni susret sa smrću. Jer, smrt je datost, a Requiem je duhovna drama Verdija, duhovna drama čovjeka suočenog sa zadanošću smrti. Requiem je krik vjernika, bolni i skrušeni razgovor s Bogom kojemu se obraća čovjek jezikom svog živog južnjačkog srca, koje u nadzemaljsku mistiku unosi svu originalnost snažnih osjećaja.

Stavci djela upravo ogledaju to golemo bogatstvo divergentnih ekspresija: kontemplativnom uvodnom Requiem et Kyrie suprotstavlja se spektakularni Dies irae, drugi i najduži stavak djela kojeg nazivaju „najkolosalnijom glasovnom simfonijom što je vjenčana s orkestrom u cjelokupnoj modernoj talijanskoj glazbi“ (Carlo Gatti, Verdi, Milano 1931). To je niz od deset prilično kontrastnih dijelova s potresnom, dramatski potentnom glazbom što donosi viziju užasa i strašnih trenutaka Posljednjega suda (Dies irae s fortissimo istupom bas bubnja ili pak stereo-efekt sa trubljama u Tuba mirum), preko tropjeva adagia Quid sum miser koji tužaljkom započinje mezzosopran i u kojemu su, nema sumnje, dosegnute takve kontemplativne sfere u kojima maestrova glazbena dramaturgija (uporaba fagota!) doista potresa, pa sve do prisne, gotovo usrdne molitve na tekst Lacrymosa dies illa. Umjetnikovo obraćanje Bogu mijenja se od protesta ka smirenoj završnoj molitvi Dona eis requiem. I eto nas u trećem stavku, skrušenom Offertoriju (Domine Jesu Christe...Libera animas omnium...), kojega iznosi vokalni kvartet, ne bez drskosti kada se Svevišnjega (u Quam olim Abrahae) podsjeća da je obećao biti milostiv! Sanctus je isključivo povjeren (osmeroglasnom) zboru što je podijeljen na dvije skupine, a svakoj pripada po jedna od dvije teme fuge. U kliktavosti ove glazbe (tekst se gotovo skandira!) ima šarenila i kolorističkih efekata bliskih majstorstvu umjetnika koji je čitav život posvetio kazalištu. Agnus Dei povratak je misli na pokojnike, nema pratnje orkestra, u oktavi mole sopran i mezzosopran, a tempo je andante. Zbor se priključuje kasnije (također u oktavama) s dodatkom male skupine instrumenata, da bi, u sljedećim objavljivanjima teksta o božjem jagancu glazbeni tijek postajao sve bogatiji isijavajući toplinom i bogatstvom orkestralne pratnje. Lux aeterna izostavlja sopranisticu i rabi tamnije boje: mezzosopran, tenor i bas. Tako govori pozorničko iskustvo! I završni Libera me, psalmodija za sopran i zbor, koji stavak još jednom, pomacima u zborskim dionicama, obnavlja haranje dušama u dan velike srdžbe (Dies irae, dies illa), da bi se u Requiem aeternam vratio mir, a vječno svjetlo (Lux perpetua) otvorilo završne prostore eteričnosti koji nas iščekuju. Na kraju, jedan sunčani svijetli C-dur akord i polaganje fraze Libera me u soprana, u potpunoj sabranosti duše i njezinih glazbala u ljudskim rukama. Tako glazba Verdijeva Requiema prevaljuje put od početnoga tjeskobnog a-mola do svijetlih prostora završnoga C-dura, kao što duša polazi od smućenosti da bi se, skrušenjem, ostvarila u nadi bez-kraja.

Kao malo koje drugo u cjelokupnoj glazbenoj literaturi, Verdijevo djelo kombinira dramatičnost opere, čudesnu simfonijsku glazbu i virtuozne solističke trenutke. Jer, ma koliko isticao zbor, Verdijev je Requiem ipak glazba za četverolist solista. Sadržeći u sebi svu upitnost suvremenog čovjeka, Requiem osjećamo blisko. Njegova neposrednost, dramatičnost i emocionalni intenzitet daju nam onaj potrebni dašak duhovnosti kojim ulazimo u tjedan prisjećanja na sve one koji više nisu s nama....na pokojnike...koji ćemo i mi biti... na sliku smrti koja je jednima užasavajuća vizija, a drugima pak utjeha i “prijatelj“...

Tekst priredila: Ivana Tomić Ferić

Dirigent

Ivo Lipanović

Solisti

Daniela Schillaci - sopran, Terezija Kusanović - mezzosopran, Domagoj Dorotić - tenor, Ivica Čikeš – bas

Zborovođa Ana Šabašov
Koncertni majstor Valter Lovričević

Theme picker