Ibsen je na kraju 19. stoljeća predvidio ono što će se događati u turobnom stoljeću koje je uslijedilo, i revolucije, i njihove krvave žetve, i vladavinu masa, i studenske pokrete šezdesetih i kulturnu revoluciju i seksualnu revoluciju i beznađe koje nas jede danas, i propast javnog morala i banalizaciju naše ljudske svrhe i pretvaranje čovjeka u bankovnu karticu, i pretvaranje medijskog prostora u duhovnu kaljužu, i bešćutni kapatalizam i jalovi komunizam, i sumrak demokracije, i ekološke katastrofe, i ispraznost naših žudnji, ali sve to nije ono zbog čega je ovaj komad velik. Ovaj komad velik je i bezvremen jer je Ibsen za nas pronašao čovjeka kojeg smo tražili svijećom. I možemo ugasiti svijeću, ne moramo tragati dalje. Taj čovjek nam je puno bliži no što mislimo. Taj čovjek živi u svakom od nas. Treba mu samo dati da živi.