Premda bi kao konačna i krhka bića svi trebali biti vični ili prijemčivi smrti, horizont nam je redovito zamućen ili zasićen svakodnevnim i banalnim. Probuđeni bivamo tek onda kad se u nama i oko nas zbiva nešto suštinsko i sudbinsko. Slijede tada čudesni obrati i sunovrati u kojima se vrtlože prednji planovi i pozadine te stoput zamjenjuju svoja mjesta, dok posrćemo bez nade u ma kakav čvrst ili trajan oslonac.
Tako bi nekako mogao glasiti sažetak libreta što ga je Sašo Dimoski ponudio Igoru Kirovu da nam jezikom plesa dočara svijet Derviša i smrti. U tom naumu pridružit će im se i glazba Gorana Bojčevskog i kostimi Aleksandra Noshpala, a naravno i solisti i ansmbl splitskog baleta. Možda upravo njihovi zajednički napori i budu dostatni da na kraju Derviša i smrti ne budemo prisiljeni ponoviti njegovu uvodnu krilaticu: “Pozivamo za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek uvijek na gubitku.“