Mala Moskva

Mala Moskva

 

Tomislav Zajec ovom uzbudljivom i virtuozno ispisanom studija odnosa unutar obitelji razvija originalnu, suvremenu dramu, nemilosrdnu u opisu duha vremena, ali istovremeno toplu i punu ljubavi prema vlastitim disfunkcionalnim licima. Mala Moskva fragmentarna je, filmski skrojena dramska forma čija četiri lica nose imena dobro nam poznata iz Čehovljeve drame Tri sestre. No Čehovljevo je djelo Zajecu tek inicijalni poticaj, motivska iskra koja pomaže ocrtavanju temeljnih odnosa među likovima, bez želje da dobro poznata priča zagospodari novim dramskim djelom. Čehovljeve nesretnice, naime, očajnički i jalovo streme prema Moskvi, a većina Zajecovih likova kreće se u suprotnom smjeru: iz bijelog svijeta prema zabiti s rodnom kućom unutar koje pokušavaju sagledati životne okolnosti u kojima se nalaze.

 

Špilja ispod obiteljskog stola 
Mala Moskva je tijesan ali utješno poznat prostor djetinjstva, špilja ispod obiteljskog stola zazidana nogama odraslih, koje te slučajno okrznu po leđima, kratko ali nekako utješno i toplo. To su dječji glasovi kojih se nastojimo prisjetiti, jer ćemo tako možda u sjećanje prizvati i vlastiti dječji glas. Mala Moskva je sjećanje na ono što je bilo, tinjajuća svjetiljka utjehe, podjednako izmaštana i stvarana.

Kad smo Matko i ja dogovorili da će nam kao polazište za moje novo dramsko istraživanje poslužiti Čehovljeva drama Tri sestre, odmah mi je postalo jasno da će žuđeno mjesto odlaska u originalnoj drami, u mojoj interpretaciji zapravo postati mjesto povratka, odnosno rodni dom iz kojeg su se likovi i otisnuli u svijet, svaki prema svojoj životnoj priči. U vremenu u kojem živimo teško možemo pretpostaviti da je bilo koja vrsta bijega „negdje drugdje“ ili „negdje daleko“ ono što može donijeti trajno razrješenje. Odlasci koji su uvijek bolni, u ovoj su drami zapravo ono na što moji likovi žele zaboraviti ili što žele zaključati svojim povratkom u rodnu kuću, u Malu Moskvu. Utoliko su i same Tri sestre zapravo tek ishodište koje je, nakon što sam mu se u istraživanju približio najviše što sam mogao, u trenutku u kojem sam ga otpustio ostalo tek daleko sidro, sigurna ali daleka luka na putovanju. I tako su uz mene ostali tek neki novi Olga, Maša, Irina i Andrej, povratnici u prostor vlastitog djetinjstva.

Pisati dramski tekst po pozivu uvijek mi je bio veliki izazov, jer taj zadatak sa sobom donosi parametre koje je nemoguće zaobići ili kontrolirati. U tom smislu, svako takvo pisanje postaje istovremeno i strpljivim učenjem. S druge strane, ovdje je suradnja podrazumijevala i jednu drugu stvar, a to je pisanje za točno određene glumce i njihov izvedbeni materijal. Sve je to sasvim sigurno uz veliko uzbuđenje generiralo i osjećaj odgovornosti koji su mi za vrijeme pisanja drame smirivali upravo Andrej i njegove tri sestre. U jednoj potpuno novoj priči dopustili su mi da im se nevjerojatno približim, da ih preoblikujem i onda predam Petri, Moniki, Đani i Nikši koji će ih na kraju interpretirati. Tako da se u Maloj Moskvi zapravo radi o trostrukoj igri samog lika, njegovog pra-lika i glumačke interpretacije.

U trenutku u kojem smo, u jednom pseudo-berlinskom kafiću na zagrebačkom Zapadnom kolodvoru Matko i ja dogovorili ovu suradnju, nisam mogao ni pretpostaviti koliko će za mene osobno taj naš dogovor biti važan. Ova drama bez daljnjega otvara novi prostor u mojem dramskom pisanju, čega sam tek nedavno do kraja postao svjestan. Naime, ovo je prvi dramski tekst u kojem se moji likovi, bez obzira na sve, po prvi puta potpuno neskriveno i iskreno vole te se to ne srame pokazati. I upravo sam na tome od srca zahvalan Matku i Olji, Petri, Nikši, Moniki i Đani. Mala Moskva sad je prije svega njihova, a tek onda moja.

 Tomislav Zajec

Redateljica

Olja Lozica

Scenograf i kostimograf

Igor Vasiljev

Skladatelj

Matko Botić

Oblikovatelj svjetla

Miroslav Mamić

Oblikovatelj tona

Tomislav Luetić

Olga, 31, najstarija sestra

Petra Kovačić Pavlina 

Maša, 28, srednja sestra

Monika Vuco Carev

Irina, 20, najmlađa sestra

Đana Kuzmanić

Andrej, 25, njihov brat

Nikša Arčanin