Nosorog

Nosorog

Premijera: 7. travnja 2017.

Premda napisan i izveden 1959, Nosorog je komad koji proizlazi iz traumatičnog iskustva Europe koja tone u fašizam tridesetih godina prošlog stoljeća. Pišući o svojoj izolaciji u Rumunjskoj tih godina, Ionesco kaže: - Vratiti se u Francusku, to mi je jedini cilj, očajnički... Sam, sam, sam, okruženim tim ljudima, koji su prema meni tvrdi kao kamen, a isto tako opasni koliko i zmije, neumoljivi kao tigrovi. Kako se može razgovarati s tigrom, s kobrom, kako uvjeriti vuka ili nosoroga da vas razumije, da vas poštedi, kojim im jezikom govoriti? U biti, kao posljednji čovjek na ovom čudovišnom otoku ne predstavljam više ništa, ništa osim nečeg neprirodnog - čudovišta.
Košmar proživljene stvarnosti postaje okosnica komada u kojemu misteriozna zaraza polagano pretvara ljude u nosoroge. Metamorfoza koja spaja totalitarni jezični diskurs i iskonski čovjekov animalizam, postaje  tako moćna slika izgubljene čovječnosti u nadirućoj plimi bezumlja i kao takva dobrodošlo kazališno cjepivo protiv svih vrsta kolektivnih zaraza. 

 

Jesmo li zaista svi mi – nosorozi?

 

Definirati Ionescovu dramu Nosorog (1959.) isključivo kao teatar apsurda značilo bi previdjeti značajan društveni angažman koji joj je imanentan. Priča o provincijskom gradu u kojem se ljudi, kao da su zahvaćeni nepoznatom epidemijom, počinju pretvarati u nosoroge zaista polazi od krajnje apsurdne ideje. Ona se, međutim, vrlo brzo pretvara u prepoznatljivu priču o konformizmu kao plodnom tlu za razvijanje totalitarizma. Pristajanje uz pomodni trend koji se formira oko radikalne ideje, da bi se povećanjem broja pripadnika pretvorio u većinsko mišljenje kojem se onda priklanjaju gotovo svi u strahu od izolacije i osude, spada u temeljne karakteristike suvremenog društva. U dvadesetom stoljeću takav je konformizam koji pripadanje većini prepoznaje kao sigurnost i mogućnost za napredovanje, nasuprot opasnostima koje nudi bivanje manjinom,kulminirao u sustav radikalne nacionalne desnice prepoznat kao fašizam. Svaka različitost, nacionalna, ideološka, vjerska, spolna… drastično se kažnjavala vodeći snažnoj unifikaciji nacije. Geslo: jedan narod, jedno carstvo, jedan vođa omogućilo je najveće zločine u ljudskoj povijesti. Svijest o opasnosti takvih ideja i procesa nije, međutim, ni malo pomogla da oni postanu isključivo stvar prošlosti.

Nosorog je dramska studija o epidemiji potrebe za pripadanjem većini, ma kako se ona zvala i koliko apsurdna bila, u kojoj potpuno suluda metamorfoza (malo)građanina u nosoroga sa svakim novim pripadnikom postaje lavina da bi se pretvorila u sustav kojem se više nitko ne može suprotstaviti. Jedino se Berenger, marginalac, Svatković (Jedermann) iz srednjovjekovnog moraliteta, u toj situaciji izdvaja kao moralna vertikala, postojani vojnik čovječanstva. Apsurd je skriven u činjenici da je, do tog trenutka, Berenger zapravo nedostojni pripadnik (malo)građanskog društva. On pije, neuredan je, kasni, često je neodgovoran i konfliktan, zapravo je boem, ukratko: sve ono što dobri pripadnici društva ne vole. Međutim, kad ti dobri shvate da je od moralnih načela i dosljednosti za uspjeh važnija pripadnost snažnoj većini, spremno mijenjaju stranu. Paradoksalno, u takvoj situaciji oni društveno problematični jedini ostaju vjerodostojni.

Kroz situaciju Ionescovog Nosoroga svijet 20. stoljeća, čije nasljeđe danas živimo, prošao je u nekoliko navrata i različitim varijantama, a Hrvatska je s iskustvom masovne histerije pretvaranja u nosoroge prolazila i češće nego ostatak zapadnog svijeta. Iako će se u ovoj drami većina željeti prepoznati kao Berenger, situacija je, nažalost, obrnuta.

Nosorog, u kojeg smo implementirali idejno bliske scene i replike iz Ionescovih drama Stolice, Kralj umire, Ćelava pjevačica i Igra od pomora, uz dramski prstohvat dijaloga Thomasa Bernharda, u scenskoj viziji iz 2017. prerasta u političku grotesku s pjevanjem i gaženjem. Sve je to, unatoč svom apsurdu, sasvim prepoznatljiva situacija u kojoj nas ništa više ne može iznenaditi. Dok nosorozi gaze i uništavaju svijet kakav smo poznavali, Ionescovi se malograđani troše u besmislenim raspravama.

Nosorog danas spada u ugrožene vrste, svakoga dana sve ih je manje. Ionescovi nosorozi koji sjede među nama sve su brojniji. Nitko se, ipak, u onome što se događa na splitskoj sceni neće prepoznati.

Jer, to se - i opet - događa nekom drugom.

Jasen Boko, dramaturg predstave

 

Prijevod Vjenceslav Kapural
Redatelj i scenograf  Goran Golovko
Dramaturg Jasen Boko
Suradnica za scenski pokret Karolina Šuša
Suradnica za govorne zborove Bruna Bebić
Kostimograf Mladen Radovniković
Skladatelj Mirko Krstičević
Jezična savjetnica Anita Runjić Stoilova
Oblikovatelj svjetla Srđan Barbarić
Oblikovatelj zvuka Tomislav Luetić
Inspicijent Frane Smoljo

Zahvaljujemo Hrvoju Marku Peruzoviću na ustupljenom pravu prikazivanja svojih slika u scenografiji i na plakatu predstave

Bérenger Mijo Jurišić
Stara Arijana Čulina
Stari Nenad Srdelić
Kuma Blebetuša Nives Ivanković
Druga građanka, TV moderatorica, Gospođa Boeuf, Prva žena, Zbor Tajana Jovanović
Daisy, Zbor Zorana Kačić Čatipović
Treći građanin, Glumac u reklami, Dudard, Treći čovjek, Zbor Marjan Nejašmić Banić
Drugi građanin, Vatrogasac, Prvi čovjek, Zbor Josip Zovko
Prvi građanin, TV Panelist 4, Gospodin Papillon, Drugi čovjek, Zbor Nikša Arčanin
Četvrti građanin, Glumac u reklami, Javni službenik, Zbor Franjo Đaković
Treća građanka, Četvrta žena, Zbor Petra Kovačić Pavlina
Peti građanin, TV panelist 1, Botard, Četvrti čovjek, Zbor Pere Eranović
Prva građanka, TV panelist 3, Treća žena, Zbor Monika Vuco
Glumica u reklami, Druga žena, Zbor Sara Ivelić
Zborska plesačica Karolina Šuša

Iz medija