Marulićevi dani: Između “plus i minus beskonačno“

Velika mi je čast i zadovoljstvo što mi je Vijeće Festivala hrvatske drame i autorskog kazališta - Marulićevi dani ukazalo povjerenje da izbornički posao obavim drugu godinu za redom, tim više što se radi o obljetničkim 20. Marulićevim danima.

Mislim da svatko od nas koji smo od početka sudjelovali, rasli i umjetnički se razvijali paralelno s Marulićevim danima ima svoja sjećnja, utiske, emocije i male privatne “bilance” vezane za Festival.
Dopustite da s vama podijelim svoje, koje se nalaze na dva suprotna pola.

Iz pozicije “plus beskonačno”, sretna sam i ponosna na činjenicu da je u ovih dvadeset godina na Festivalu odigrano deset predstava u mojim režijama koje su nagrađene s ukupno dvadeset nagrada. Ali, daleko više od ove rekordne statistike, sretna sam i ponosna što sam imala priliku podijeliti svoj rad sa svim onim umjetnicima koji su doprinijeli da predstave bazirane na hrvatskom dramskom pismu dosegnu visoke umjetničke domete.

Iz pozicije “minus beskonačno”, sjetna sam i tužna da ovu dvadesetogodišnjicu ne mogu proslaviti s četvero glavnih glumaca predstave Pustolov pred vratima, nagrađene Marulom za najbolju predstavu, režiju i glumu na 1. Marulićevim danima. Neva Bulić, Vasja Kovačić, Zdravka Krstulović, Josip Genda, dragi prijatelji... nedostajete beskonačno!

Kao izbornici prošlogodišnjeg Festivala, drago mi je što je publika i struka ocijenila 19. Marulićeve dane kao iznimno uspješan i kvalitetan festival. Stručni žiri nagradio je čak osam od deset izvedenih predstava, a srednja ocjena publike bila je 4.27, stoga se nadam da će i ovogodišnji izbor opravdati očekivanja publike i struke.

Za 20. Marulićeve dane prijavljeno je (u predviđenom roku) dvadeset predstava iz Hrvatske i jedna iz Srbije. Na žalost, ove obljetničke godine prijavljeno je još dvanaest predstava, ali izvan natječajnog roka, pa nisu mogle ući u obzir za ovo izdanje Festivala.

Vodeći se i dalje kriterijima struke koje je u svom izborničkom mandatu definirala gospođa Željka Turčinović, a to su: inovativno čitanje predloška, visoka umjetnička razina koja jamči izvrsnost produkcije i atraktivnost predstave za publiku, izbrala sam devet predstava.

Festival započinjemo laureatom prošlogodišnje Nagrade hrvatskog glumišta, ZEKAEMovim Zagrebačkim pentagramom, autorske petorke: Filip Šovagović, Igor Rajki, Nina Mitrović, Damir Karakaš i Ivan Vidić, u režiji Paola Magellija. Ovih pet priča iščupanih iz života jednog glavnog tranzicijskog grada, koji je usput i naš, otkriva nam posve drugačiju, iščašenu sliku realnosti, istovremeno zanimljivu i zastrašujuću. Ako je netko sposoban od običnih životnih detalja napraviti spektakl onda je to zasigurno Paolo Magelli.

HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke dolazi nam s Crncem, Tatjane Gromače u režiji jednog od slovenskih redatelja najsklonijih eksperimentu, Splitu poznatog Tomija Janežića. To je priča iz vizure Djevojke koja, slijedeći sebe, uspijeva mijenjati svijet oko sebe. A o svijetu koji uspostavlja predstava, najbolje govori sama autorica: “Djevojka... ne pristaje poput većine koju gleda oko sebe biti usisana u društvo bez refleksije, bez sposobnosti sagledavanja što zapravo živi i što sačinjava njihov život. Ona se bori s klišejima, zabludama društva... koje su često izvor ljudskog zla... vezanog za strah i predrasude prema svemu što je drugačije”.

U produkciji domaćina, splitskog HNK vidjet ćemo Prije sna Lade Kaštelan u režiji Ivice Boban. Svjetsku praizvedbu tog teksta imala sam priliku sama režirati 2004. u Gavelli, a predstava je nagrađena na 15. Marulićevim danima Marulom za najbolji dramski tekst. Ako nam je u Zagrebu šum mora bila samo iluzija nastala iz zatvorenosti bolničke sobe, splitska predstava oslanja se na autentični duh Mediterana.
Kraljevo Miroslava Krleže u režiji Ozrena Prohića i produkciji HNK Zagreb jedini je klasik na Festivalu. Taj tekst zasigurno je Krležin najreprezentativniji ekspresionistički komad koji zahtijeva veliku redateljsku maštovitost i spremnost svih sudionika na kompleksne zadatke. Likovno impresivna, plesno razigrana, glasovno dotjerana, ova predstava uvodi nas u beznadnu ljubavnu priču gdje je cijeli svijet sajam, gdje je ljubav vrijedna koliko i boca piva, a vječne istine samo mrtvi znaju.

Tena Štivičić, jedna od najuspješnijih suvremenih dramskih autorica i hrvatski izvozni “brand”, ponovo je na Marulićevim danima s predstavom Fragile, ovaj put u režiji Snježane Banović i produkciji HNK Osijek. Otići iz svoje zemlje i preživjeti u “bijelom” svijetu gdje čovjek više ništa ne može uzeti “zdravo za gotovo”, a najmanje vlastiti identitet; biti drugi u očima drugih – to su neke od tema kojima se bavi ovaj zanimljiv i višeznačan tekst.

Žrtve zemljopisa 2: Povratak žrtve autora Mirana Kurspahića i Rone Žulj, u režiji Mirana Kurspahića i produkciji Teatra ITD na neki je način obrnuta vizura upitanosti o identitetu u odnosu na Fragile. I sadržajno i žanrovski. Rečeno jezikom predstave, ma kakva upitanost kad mi Hrvati imamo najbolje more, najbolji pršut, najbolje maslinovo ulje, najlijepše žene, najbolje sportaše i uopće smo prvaci svijeta u svemu... Ova mješavina stand up komedije i glumačkih improvizacija dokazuje da je za teatar dovoljno imati dobru ideju i razigrane aktere koji se žele dobro zabaviti.

Teatar Exit dolazi nam s Balonom Mate Matišića u režiji Mislava Brečića. Na već prepoznatljiv, exitovski način četvero vrhunskih glumaca donosi nam priču o moći upliva kazališne iluzije na stvaran život. Predstava je puna autoreferencijalnih, čak i privatnih motiva iz svijeta kazališta, provedenih kroz bravuroznost glumačke igre koja istovremeno i propituje i zabavlja.

HKD iz Rijeke jedno je od rijetkih hrvatskih kazališta koje se bavi istraživanjem drukčijih formi i tekstualnih predložaka. Iz njihovog laboratorija dolazi nam predstava Menažerija autorskog dvojca Anice Tomić i Jelene Kovačić i režiji Anice Tomić. Nastala prema motivima posljednjih prizora Williamsove Staklene menažerije predstava govori o odnosima u obitelji baziranim na nerealnim željama i snovima o budućnosti čija nemogućnost realizacije dovodi lica do ekstremnih unutarnjih potresa.

Alabama, (prošlogodišnji laureat Nagrade “Marin Držić”) Davora Spišića u režiji Darija Harjačeka i produkciji zagrebačkog GDK Gavella također je priča o obiteljskim tajnama i lažima, samo što ovdje one proizlaze iz ratnih i poratnih rana. Tekst nam postavlja pitanja o stvarnoj nemoći pred sveobuhvatnim zlom rata, o tome koliko daleko, široko i duboko zadiru njegove posljedice i kome se sve taj rat dogodio.

I za kraj, ono što me nakon ovih dvadeset godina proživljenih s Marulićevim danima posebno veseli, činjenica je da teatar još uvijek može uzbuditi, potresti i protresti, i to ne samo one koji se strukovno za njega zanimaju. Da može potaknuti na dijalog. Da bez obzira na ekstremnost protivnih struja u poimanju naše društvene zbilje i uloge teatra u njoj, teatar ipak može uspostaviti jedan demokratski okvir tolerancije spram prava na glas onog drugog i drugačijeg. Dapače, glas onoga s kim se ne slažemo, tim je dragocjeniji. Mislim da je i to jedno od poslanja teatra i ovog festivala kojim se danas možemo ponositi.

Nenni Delmestre